Do 2030. pravi će medicinski, socijalni i ekonomski problem biti depresija, bolest koja je već i danas mnogo raširenija od raka i side. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije danas oko 450 milijuna osoba u svijetu ima poremećaj raspoloženja, posebno u zemljama u razvoju. Međutim, prema procjenama stručnjaka, brojka će se i dalje drastično povećavati i tako otežati funkcioniranje nacionalnih zdravstvenih sustava više od bilo koje druge bolesti. Depresija je već sada na četvrtom mjestu u svijetu na ljestvici poremećaja zbog kojih osobe ne mogu obavljati svakodnevne aktivnosti, a procjenjuje se da će se do 2020. popeti na drugo mjesto. Najčešće izaziva disfunkcionalnost kod osoba u dobi između 14. i 44. godine života, češća je kod žena nego kod muškaraca.
Za stručnjake iz Svjetske zdravstvene organizacije ona je prava „tiha“ epidemija koja svake godine prouzroči 800 tisuća samoubojstava, posebno u zemljama Istočne Europe, i to uglavnom osoba u dobi između 15. i 44. godine. No danas se zna da se depresija, baš kao i drugi poremećaji raspoloženja, može dijagnosticirati i pravodobno liječiti ako se na vrijeme prepoznaju simptomi koji na nju upućuju. Isto tako važno je reći da depresija ne dolazi sama niti iznenada, nego joj prethode različiti znakovi. Europska asocijacija za borbu protiv depresije odredila je čak 13 simptoma, ali i glavne markere koje nipošto ne bi trebalo zanemariti u ranom utvrđivanju bolesti.
Kako je prepoznati?
Među simptomima koji upućuju na depresiju u prvom su redu hiperaktivnost koja se izmjenjuje s razdobljima ozbiljnog psihomotoričkog usporavanja, depresivno i/ili razdražljivo te antisocijalno ponašanje, zlouporaba opojnih sredstava, poremećaji u prehrani i pomišljanje na samoubojstvo. Uz njih, vrlo su česti osjećaj beznađa i opće apatije, a nerijetki su i delirij i halucinacije, seksualna hiper i ipoaktivnost, manja sposobnost koncentracije te gastrointestinalni poremećaji, glavobolje i različite vrste somatizacije. Kad je pak riječ o nestabilnom raspoloženju, o izmjenama s hiperaktivnim fazama, razdražljivosti s apatijom i negativnim mislima, često se govori o bipolarnom spektru.
Glavni indikatori koje nikako ne bi trebalo zanemariti želi li se bolest utvrditi u ranoj fazi su sljedeći: bipolarni poremećaji (ili samoubojstvo) u obitelji, prethodne epizode hipomanije/euforije/razdražljivosti, tri ili više depresivnih epizoda u posljednjih nekoliko godina, prethodne epizode ciklotimije (konstantne i kontinuirane oscilacije raspoloženja), anksiozna simptomatologija, posebno panično-opsesivna, stalna glavobolja, napetost u mišićima, gastroenteričke somatizacije te periodična ili stalna zlouporaba opojnih sredstava. Postavljanje rane ispravne dijagnoze depresivnih poremećaja najvažnije je za javno zdravstvo jer su često nepravilno procijenjeni, pogrešno dijagnosticirani i najčešće loše ili nikako liječeni. A svi oni sa sobom donose vrlo ozbiljne komplikacije nakon kojih redovito slijedi gubitak posla, krize u vezi te autoimpulzivnost ili heteroimpulzivnost čije posljedice mogu biti samoubojstvo ili agresija prema drugim osobama.